Kada bih mogla birati ne znam što bih radije: talent ilustriranja ili pripovijedanja kakvim se može pohvaliti David Litchfield.
Izvanredno umijeće korištenja svjetla i sjena te raskoši boja, kao i pažljivo i štedljivo odabranih riječi koje djeluju smirujuće i dirljivo, dar je kojim ovaj autor i ilustrator ne prestaje oduševljavati.

U svojoj novoj slikovnici „Lighs on Cotton Rock“ donosi nam znanstveno-fantastičnu priču o djevojčici koja cijeli svoj život sanja o putovanju u svemir.
Njezin san o životu među zvijezdama, gdje bi upoznala pravog prijatelja koji bi ispunio prazninu koju je osjećala na Zemlji, metafora je za sve one ljudske želje, htijenja, traženja i čekanja u kojima nam prođe život dok zapostavljamo ono što imamo ispred sebe.
Traženje svoga mjesto ispod sunca i ona najgora vrsta usamljenosti koja pritišće i kada smo u društvu mogu jednako pogoditi i zaboljeti i nas i osobe koje volimo, a njihovu blizinu i ljubav shvaćamo zdravo za gotovo.
Zato bih ovo nazvala toplom i dirljivom životnom, filozofskom i tek na kraju znanstveno-fantastičnom pričom, napisanoj za djecu, ali tako duboko i slojevito da će „spusti na zemlju“ i nas odrasle.

S još manje riječi i još spektakularnijim ilustracijama Litchfield je stvorio priču koju će zavoljeti i mali i veliki čitatelji.
Kod djece će možda potaknuti interes za svemirskim prostranstvom i znatiželju za otkrivanjem tajni koje krije zvjezdano nebo. Odrasli će nakon čitanja poželjeti jače i duže zagrliti svoje mališane. A i jedni i drugi će jednako uživati u ljepoti spektakularnih ilustracija i smirujućoj, gotovo terapeutskoj atmosferi kojom priča zrači.

Posebna ritmičnost, ponavljanja određenih dijelova te brojne stranice potpuno bez teksta učinit će čitanje ove slikovnice posebnim doživljajem te omogućiti djeci da se povežu s pričom te je dožive i interpretiraju na svoj način pri svakom novom čitanju.

Glavni lik ove priče je Heather, sanjiva i pomalo tužna djevojčica, velika zaljubljenica u svemir. Heather je često čitala o svemiru i svemircima i o tome kako se ponekad svojim svemirskim brodovima spuste na Zemlju i odvedu nekoga. To je i sama poželjela, napustiti Zemlju i otići živjeti visoko među zvijezdama.

Jedne noći iskrada se iz kuće u šumu, na mjesto koje se zove Cotton Rock. Što je razlog njezine uzrujanosti, tuge i želje za bijegom možemo tek nagađati.
Pogleda uperenog u noćno nebo urešeno blještavim i zagonetnim sjajem zvijezda, svjetlila je prema njima džepnom svjetiljkom, nadajući se da će netko tamo gore spaziti njezin znak.

Nakon upornog paljenja i gašenja svjetiljke ispred nje se spustio pravi pravcati svemirski brod, prikazan na duplerici u raskošnim bojama, baš onako kako ga opisuju u pričama.
Iz njega je izašlo čovjekoliko biće, neobično, ali nimalo strašno, prijateljski mašući, sa širokim osmijehom na licu.
Dva potpuno različita svijeta se uspijevaju gestama, pogledima, crtežima i izrazima lica sporazumjeti, prepoznati želje i namjere te predstaviti jedno drugome neke od ljepota svijeta iz kojeg dolaze. Opet se potvrdilo da prijateljstvo govori univerzalnim jezikom.

A univerzalan je i jezik umjetnosti pa tako i Litchfield čitatelju prenosi ovaj značajni trenutak, bez ijedne riječi, ali fantastičnim ilustracijama. Pomoću niza sličica, koje djeluju kao savršene sekvence, čitatelju vrlo slikovito uspijeva prenijeti atmosferu, bit i poruku radnje, dok istovremeno ostavlja prostora i slobodu za stvaranje vlastitih doživljaja, rasplamsavanje mašte i dodavanje individualnih detalja priči.

Ovakve stranice, potpuno bez teksta, ali spektakularno oslikane, brojne se u slikovnici, te preuzimaju glavnu riječ upravo u najvažnijim dijelovima priče.
Zanimljivo je i ponavljanje prizora s vremenskim odmakom, koje djeca rado uspoređuju, baš poput onih sličica „pronađi razliku“.
Način na koji koristi boje je jednostavno čaroban. Pomoću njih prenosi emocije i atmosferu priče prikazuje nam prolaznost vremena i promjene godišnjih doba.
Slikovito prikazani izrazi Heatherinog lica povezuju nas s njom i njezinim emotivnim stanjima.

Heather uživa s novim prijateljem, no uočivši na ekranu svoje zabrinute roditelje, oprašta se s njim i vraća doma, obitelji koja ju voli i oprašta joj čak i ovakve, ne baš bezazlene nestašluke, poput bijega od kuće.

Godine su prolazile, Heather je odrastala, s njom su rasle i njezine obveze i odgovornost, ali želja za ispunjenjem sna nije nestajala. Lampu su zamjenjivale naprednije tehnologije s kojima se vraćala na isto mjesto nadajući se ponovnom susretu sa starim svemirskim prijateljem kad god bi se osjećala tužno, ljuto ili usamljeno.

Kada njezina težnja već počinje graničiti s opsesijom, u stvarnost je vrati jedan sitni glasić, jedna riječ koja ju uspije prenuti iz tog sna i vratiti u stvarnost, podsjetiti na život koji je izgradila na Zemlji, život koji sada dijeli s još nekim za koga je odgovorna i kome je potrebna.
Shvati da je njezin cijeli svemir ispred nje i čeka da njemu posveti vrijeme i pažnju, s njim podijeli uspomene, snove, ljubav, interese te znanje koje je do tada stekla.

Upravo na toj stranici sažeta je najsnažnija poruka priče: važnost pronalaska unutarnjeg mira i zadovoljstva, cijenjenja trenutaka i osoba koje imamo ovdje i sada.

Dolasci na Cotton Rock su se jako prorijedili i kada je već gotovo izgubila nadu, ugledala je poznata svjetla. Stari prijatelj u svemirskom brodu se vratio. I tek kada je zgrabila priliku o kojoj je cijeli život sanjala, shvatila je što ostavlja iza sebe.

But it had taken a trip to the stars for her to realize that the magic and wonder she had been trying to find...
Had been on Earth all long.

Baš kao i u prethodnim Litchfieldovim slikovnicama, dom, obitelj, prijatelji i osjećaj pripadanja ono je što život čini ispunjenim i vrijednim. Zato trebamo biti zahvalni na onome što imamo jer ispunjeni snovi, uspjeh, slava i postignuća vrijede samo ako ih imamo s kime podijeliti.
I dok stalno nešto ili nekoga čekamo, lovimo rokove, unapređenja, povišice, ne vidimo ispružene ručice koje čekaju da ih zagrlimo i poigramo se s njima, tužne poglede koji čekaju da budu uhvaćeni i doživljeni. Dok sanjamo neke velike snove, zapostavljamo život i ljude koji su tu pred nama. I koliko nam vremena tako prođe u čekanju pravog trenutka da ostvarimo ono što želimo, da postanemo ono o čemu sanjamo? Suočavamo se s razočaranjima, pokušavamo, vrtimo se u krug i vraćamo se na ono isto mjesto, na onaj kamen s kojeg očekujemo znak, svjetlo, neko čudo odozgo. I tako dođemo do kraja puta, puni žaljenja i izgubljenog dragocijenog vremena. A povratka nema.

Mališani su, otprije oduševljeni svemirom, iskreno uživali u priči. Poseban doživljaj im je dok je čitamo u "šatoru" ispod plahti, sa svjetiljkom. Jedva dočekaju dio na kojem je pale... i gase...pale... i gase☺

Zbog svoje očite ljepote, ali i mudro i nenametljivo, nježnim nitima utkane velike životne istine, ova Litchfieldova slikovnica je ostavila na mene do sad najjači dojam. Stisnule su se glasnice i zapekle oči jer sam se prepoznala u onoj malenoj, introvertnoj Heather koja se često osamljivala i bježala u svijet maštanja. A probudila je i ogromnu grižnju savjesti jer ima dana kada umor, usamljenost, ljutnja i tuga učine svoje pa poželim pobjeći na neko tiho, mirno mjesto na kojem bih se pošteno odmorila i uživala u sitnicama, poput vruće kave, na miru pojedenog obroka, duge tople kupke ili jednostavno obične tišine, koja mi, otkako sam sletjela na planet Majčinstvo, spada u sferu znanstveno-fanstastičnog koliko i bliski susret s vanzemaljcima.
Ostalo je nekih neostvarenih ambicija, neispunjenih snova, neposjećenih mjesta, nepročitanih knjiga i neskinutih kilograma. Ima dana kada se poželim zavući pod neki kamen i ignorirati cijeli svijet. A onda čujem ono:“Maaaamaaa“, i osjetim ručice oko vrata pa shvatim da sam upravo tamo gdje trebam biti i da u tom svom mini-kaosu imam sve što mi treba.

Autor i ilustrator: David Litchfield
Preporučena dob: 4+
Nakladnik: Frances Lincoln, 2019.
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 40