Negdje sam pročitala da su najbolje slikovnice one u kojima ne uživaš samo u djetinjstvu, već tijekom cijeloga života. Smatram da su to sigurno i one u kojima autor vješto i nenametljivo, hrabro i nesebično podijeli dio svojih osobnih doživljaja, snova, strahova ili uspomena. U ovoj slikovnici sam prepoznala sve to. Autorova ljubav prema SF filmovima i sjećanja na dane provedene kod bake vješto su se, nježno i dirljivo isprepleli tvoreći vizualno dojmljivu i nježno ispričanu priču.
U Svjetlu na Pamučnoj stijeni David Litchfiel nam donosi znanstveno-fantastičnu priču o djevojčici koja cijeli svoj život sanja o putovanju u svemir.
Njezin san o životu među zvijezdama, gdje bi upoznala pravog prijatelja koji bi ispunio prazninu koju je osjećala na Zemlji, metafora je za sve one ljudske želje, htijenja, traženja i čekanja u kojima nam prođe život dok zapostavljamo ono što imamo ispred sebe.
Traženje svoga mjesto ispod sunca i ona najgora vrsta usamljenosti koja pritišće i kada smo u društvu mogu jednako pogoditi i zaboljeti i nas i osobe koje volimo, a njihovu blizinu i ljubav shvaćamo zdravo za gotovo.
Zato bih ovo nazvala prvenstveno toplom i dirljivom osobnom pričom, možda i napisanom za djecu, ali tako duboko i slojevito da će „spustiti na zemlju“ i nas odrasle.
S malo biranih riječi i spektakularnim ilustracijama autor je stvorio priču koju će zavoljeti i mali i veliki čitatelji.
Kod djece će možda potaknuti interes za svemirskim prostranstvom i znatiželju za otkrivanjem tajni koje krije zvjezdano nebo. Odrasli će nakon čitanja poželjeti jače i duže zagrliti svoje mališane. A i jedni i drugi će jednako uživati u ljepoti spektakularnih ilustracija i smirujućoj, gotovo terapeutskoj atmosferi kojom priča zrači.
Posebna ritmičnost, ponavljanja određenih dijelova te brojne stranice potpuno bez teksta učinit će čitanje ove slikovnice posebnim doživljajem te omogućiti djeci da se povežu s pričom te je dožive i interpretiraju na svoj način pri svakom novom čitanju.
Glavni lik ove priče je Helena, sanjiva i pomalo tužna djevojčica, velika zaljubljenica u svemir. Helena je često čitala o svemiru i svemircima i o tome kako se ponekad svojim svemirskim brodovima spuste na Zemlju i odvedu nekoga. To je i sama poželjela, napustiti Zemlju i otići živjeti visoko među zvijezdama.
Jedne se noći iskrada iz kuće i odlazi u šumu do mjesta koje nazivaju Pamučna stijena. Što je razlog njezine želje za bijegom možemo tek nagađati.
Pogleda uperenog u noćno nebo urešeno blještavim i zagonetnim sjajem zvijezda, svjetlila je prema njima džepnom svjetiljkom, nadajući se da će netko tamo gore spaziti njezin znak.
Nakon upornog paljenja i gašenja svjetiljke ispred nje se spustio pravi pravcati svemirski brod, prikazan na duplerici u raskošnim bojama, baš onako kako ga opisuju u pričama.
Iz njega je izašlo čovjekoliko biće, neobično, ali nimalo strašno, prijateljski mašući, sa širokim osmijehom na licu.
Dva potpuno različita svijeta se uspijevaju gestama, pogledima, crtežima i izrazima lica sporazumjeti, prepoznati želje i namjere te predstaviti jedno drugome neke od ljepota svijeta iz kojeg dolaze. Opet se potvrdilo da prijateljstvo govori univerzalnim jezikom.
A univerzalan je i jezik umjetnosti pa tako i Litchfield čitatelju prenosi ovaj značajni trenutak, bez ijedne riječi, ali fantastičnim ilustracijama. Pomoću niza sličica, koje djeluju kao savršene sekvence, čitatelju vrlo slikovito uspijeva prenijeti atmosferu, bit i poruku radnje, dok istovremeno ostavlja prostora i slobodu za stvaranje vlastitih doživljaja, rasplamsavanje mašte i dodavanje individualnih detalja priči.
Ovakve stranice, potpuno bez teksta, ali spektakularno oslikane, brojne su u slikovnici, te preuzimaju glavnu riječ upravo u najvažnijim dijelovima priče.
Zanimljivo je i ponavljanje prizora s vremenskim odmakom, koje djeca rado uspoređuju, baš poput onih sličica „pronađi razliku“.
Način na koji koristi boje je jednostavno čaroban. Pomoću njih prenosi emocije i atmosferu priče, prikazuje nam prolaznost vremena i promjene godišnjih doba.
Slikovito prikazani izrazi Heleninog lica povezuju nas s njom i njezinim emotivnim stanjima.
Helena uživa s novim prijateljem, no vidjevši na ekranu svoje zabrinute roditelje, oprašta se s njim i vraća doma, obitelji koja ju voli i oprašta joj čak i ovakve, ne baš bezazlene nestašluke, poput bijega od kuće. Prijatelja svemirca ostavlja s obećanjem da će se uskoro opet sresti.
Godine su prolazile, Helena je rasla, s njom i odgovornosti s kojima se morala nositi. Možda je tijekom svog tog vremena pronalazila i neke nove, prolazne interese, ali želja za ispunjenjem sna iz djetinjstva nije nestajala. Lampu su zamjenjivale naprednije tehnologije s kojima se vraćala na isto mjesto nadajući se ponovnom susretu sa starim svemirskim prijateljem kad god bi se osjećala tužno, ljutito ili usamljeno. Ilustracije mnogo toga otkrivaju.
Kada njezina težnja za ostvarivanjem sna već počinje graničiti s opsesijom i očajna odluči odustati od svega, u stvarnost je vrati sitni glasić.
Jedna riječ - mama - uspije ju prenuti iz zanesenosti i vratiti u stvarnost, podsjetiti na život koji je izgradila na Zemlji, život koji sada dijeli s još nekim za koga je odgovorna i kome je potrebna.
Shvati da je njezin cijeli svemir ispred nje i čeka da njemu posveti vrijeme i pažnju, s njim podijeli uspomene, snove, ljubav, interese te znanje koje je do tada stekla.
Upravo na toj stranici sažeta je najsnažnija poruka priče: važnost pronalaska unutarnjeg mira i zadovoljstva, cijenjenja trenutaka i osoba koje imamo ovdje i sada.
Na ilustraciji sam primijetila zanimljiv detalj, podno stijene leži crtež muškarca koji me naveo da primijetim kako je Helena zapravo cijelo vrijeme sama. Možda je to samo slučajnosti, a možda su napuštanje, nepronalazak ili smrt partnera razlog njezinih pokušaja bijega od stvarnosti, barem u odrasloj dobi.
Čak i na portretu obitelji na kraju slikovnice nedostaje figura koja bi predstavljala partnera.
Kako je vrijeme odmicalo dolasci do pamučne stijene su se prorijedili, nada se polako gasila. Ipak, možda već iz navike Helena se i dalje ponekad rado vraćala na mjesto koje joj je pružalo nadu i utjehu.
Upornost se isplatila. Stari prijatelj u svemirskom brodu se vratio.
"Ali kad je vidjela kako se Zemlja udaljava, svjetlucava plavo-zelena u tami, odjednom je shvatila što napušta."
Obitelj ju je trebala i ona je trebala njih. Slika života daleko od njih više joj se nije činila ispravnom. Iznenadna promjena odluke iznenadila je i povrijedila svemirskog prijatelja, ali jedna slika je bila dovoljna da shvati i podrži njezinu odluku. Iako će vrijeme provedeno s njim zauvijek čuvati kao dragocjenu uspomenu Helena je shvatila:
"...morala je otputovati do zvijezda kako bi uvidjela da su čarolija i čudo koje je tražila... cijelo vrijeme bili na zemlji."
Baš kao i u prethodnim Litchfieldovim slikovnicama, dom, obitelj, prijatelji i osjećaj pripadanja ono je što život čini ispunjenim i vrijednim. Zato trebamo biti zahvalni na onome što imamo jer ispunjeni snovi, uspjeh, slava i postignuća vrijede samo ako ih imamo s kime podijeliti.
I dok stalno nešto ili nekoga čekamo, lovimo rokove, unapređenja, povišice, ne vidimo ispružene ručice koje čekaju da ih zagrlimo i poigramo se s njima, tužne poglede koji čekaju da budu uhvaćeni i doživljeni. Dok sanjamo neke velike snove, zapostavljamo život i ljude koji su tu pred nama. I koliko nam vremena tako prođe u čekanju pravog trenutka da ostvarimo ono što želimo, da postanemo ono o čemu sanjamo? Suočavamo se s razočaranjima, pokušavamo, vrtimo se u krug i vraćamo se na ono isto mjesto, na onaj kamen s kojeg očekujemo znak, svjetlo, neko čudo odozgo. I tako dođemo do kraja puta, puni žaljenja i izgubljenog dragocijenog vremena. A povratka nema.
Mališani su, otprije oduševljeni svemirom, iskreno uživali u priči. Poseban doživljaj im je dok je čitamo u "šatoru" ispod plahti, sa svjetiljkom. Jedva dočekaju dio na kojem je pale... i gase...pale... i gase☺
Zbog svoje očite ljepote, ali i mudro i nenametljivo, nježnim nitima utkane velike životne istine, ova Litchfieldova slikovnica je ostavila na mene do sad najjači dojam. Stisnule su se glasnice i zapekle oči jer sam se prepoznala u onoj malenoj, introvertnoj Heleni koja se često osamljivala i bježala u svijet maštanja. A probudila je i ogromnu grižnju savjesti jer ima dana kada umor, usamljenost, ljutnja i tuga učine svoje pa poželim pobjeći na neko tiho, mirno mjesto na kojem bih se pošteno odmorila i uživala u sitnicama, poput vruće kave, na miru pojedenog obroka, duge tople kupke ili jednostavno obične tišine, koja mi, otkako sam sletjela na planet Majčinstvo, spada u sferu znanstveno-fanstastičnog koliko i bliski susret s vanzemaljcima.
Ostalo je nekih neostvarenih ambicija, neispunjenih snova, neposjećenih mjesta, nepročitanih knjiga i neskinutih kilograma. Ima dana kada se poželim zavući pod neki kamen i ignorirati cijeli svijet. A onda čujem ono:“Maaaamaaa“, i osjetim ručice oko vrata pa shvatim da sam upravo tamo gdje trebam biti i da u tom svom mini-kaosu imam sve što mi treba.
Autor i ilustrator: David Litchfield
Prijevod: Aleksandra Barlović
Preporučena dob: 4+
Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 40
