You've successfully subscribed to Miš i Zmaj
Great! Next, complete checkout for full access to Miš i Zmaj
Welcome back! You've successfully signed in.
Success! Your account is fully activated, you now have access to all content.
Helme Heine: Prijatelji zauvijek i Nove pustolovine prijatelja

Helme Heine: Prijatelji zauvijek i Nove pustolovine prijatelja

. 7 min
„Na svijetu ima mnogo zaselaka,
Ali ni jedan nije kao Kukumijau.
Kukumijau je velik,
Tako velik da u njega stanu svi.
Kukumijau je malen,
Tako malen da stane i u najmanje srce.
Kukumijau nikome ne pripada,
Baš kao što sunce i zrak nikome ne pripadaju.
Kukumijau pripada svakome,
Baš kao što svijet pripada svima.“

O, da, Kukumijau vam je zaista jedno posebno mjesto. Nećete ga pronaći na zemljopisnoj karti, ali sam sigurna da smo ga svi nekada davno posjećivali, dok smo bili mali, a srca i želje nam bili veliki i nesputani ograničenjima koje donose te neke odrasle godine i i ti neki odrasli problemi. I još ga nosimo u onom bezbrižnom, svemogućem, dječjemu kutku svoga bića.

Ukratko i ugrubo, ovo su zbirke vedrih priča o prijateljstvu tri zaigrana, instant dopadljiva lika.

Ali takvih priča koje su kao rijetko koje brzo i dugotrajno osvojile srce mojih mališana, izazvale toliko zanimanja, divljenja, iskrenog smijeha, propitivanja i pozitivnog učinka na njihovo svakodnevno druženje i igru da se moram (možda i previše) nadugo i naširoko osvrnuti na njih.

U zaselku Kukumijau je sve vrlo jednostavno, zabavno, opušteno, zaigrano, kao što to i kod djece biva.
To je idealno mjesto za bijeg na koje možete poći i ovako odrasli, ozbiljni, zabrinuti, rastrgani između sto obaveza. Izdvojite petnaestak minuta iz svoga prenatrpanog dnevnog rasporeda, zagrlite svoje mališane i upustite se u zajedničku pustolovinu s veselim društvom.
Ove priče ćete čitati rado i često i u njima pronalaziti toliko predivnih poruka i prizora koji će djecu očarati, nasmijati i poučiti (a vas podsjetiti) svim onim važnim, velikim sitnicama kojima pravo prijateljstvo obogaćuje život.

Pero Pjetlić, mišić Janko Mauzer i punašni praščić Valdemar, unatoč svim svojim vanjskim i karakternim razlikama, tri su prava, nerazdvojna prijatelja čije su nezaboravne avanture valjda san svakoga djeteta.

U prvoj knjizi su tri priče. U prvoj priči, „Prijatelji“, prikazan je jedan dan ispunjen avanturama, od zajedničkog buđenja stanovnika zaselka, vožnje legendarnim biciklom po svim mogućim i nemogućim terenima, preko igre skrivača kod starog mlina i gusarenja u pronađenom čamcu, pokušaja pecanja, uživanja u slasnim trešnjama, zakletve na vječno prijateljstvo iza kokošinjca te odlaska na spavanac i ponovnog susreta u snovima.

U Velikoj jurnjavi prijatelji zajedničkim snagama pokušavaju sprovesti u djelo pomalo šašavu ideju o novom načinu buđenja stanovnika zaselka, ali im stvari baš ne idu po planu pa se vraćaju klasici. To ih ne obeshrabri te dan nastavljaju brćkanjem na vodopadu, a na povratku na smetlištu otkrivaju pravo malo blago. I priliku da nauče lekciju o dijeljenju, međusobnom pomaganju i nepobjedivoj snazi pravog prijateljstva.

U trećoj priči koja se zove „Budilica“ prijatelji smišljaju kako ostvariti jednu dugo snivanu, veliku želju, a pritom ne zapostaviti svoju jutarnju obavezu. Uživali smo čitati o njihovim noćnim pustolovinama i naučili da blagodati tehnike pomažu u životu, ali ni približno koliko prijatelji.

U drugoj knjizi idilu narušava Valdemarova gošća koja na kušnju stavlja snagu njihovog prijateljstva. Unatoč prvotnoj ljubomori Janko i Pero je prihvate i shvate da je zabava veća kada se dijeli s drugima.

„Dnevnik Janka Mauzera“ je druga priča koja je djeci osobito draga jer prikazuje pustolovine tijekom cijele jedne godine. Zimske radosti, karnevalsko ludilo, čarolija uskršnjega zeca, radovi u polju i u staji, ljetno kupanje, spašavanje male lisice i javljanje prvih simpatija, spremanje drva za ogrijev, dolazak zime te susret s Djedom Mrazom (ili barem jednim njegovih dijelom)... U ovoj priči vrlo nježno se dotiče i pitanje smrti, što me se posebno dojmilo, a kod djece je izazvalo mnogo pitanja.

„Gospođa Zlata Nesilić
Zaspala je u svom gnijezdu i više se nije probudila.
Bila je tako dobra i ljubazna.
Tko zna gdje je sada?
Posjetio sam humak kod Kokošje stijene
i donio gđi Zlati Nesilić malo cvijeća.
Na njezinom gnijezdu sada sjedi
Grahorasta Srebrenka.“

Zadnje poglavlje sadrži dvanaest kratkih, duhovitih pjesmica u rimi, a najviše simpatija osvojila je ova o Valdemarovom ne baš omiljenom kupanju:

„Kupanje ne voli svak,
Valdemaru to je „Bljak!“
Iznad kade Pero vreba,
Okupati prasca treba.
U korito već voda curi,
Sa sapunom Janko juri.
Od čistoće je kratko sjao,
Vani je odmah u blato pao!“

Prijatelji zajedno planiraju i doživljavaju šašave, uzbudljive pustolovine. Oni se neizmjerno vole, pomažu si, podržavaju se i ohrabruju, ali nailaze i na izazove i nesuglasice koje na kušnju stavljaju i najiskrenija prijateljstva. Jer biti pravi prijatelj ne znači slijepo slijediti želje i mišljenja drugih nego biti sretan i ispunjen pojedinac unutar skupine, naučiti dijeliti, dogovarati se, raditi kompromise, priznati pogrešku i ispričati se.

Ove priče pružaju djeci pozitivne primjere kako bi se mogli ponašati u različitim socijalnim situacijama. Tako u pričama imamo konkretnu situaciju u kojoj se prijatelji nađu te pozitivno rješenje koje je dodatno naglašeno kratkim, jasnim rečenicama koje nose važne poruke o prijateljstvu.

„Jednom je Janko Mauzer u šašu našao stari čamac.
Prijatelji su porazmislili i odlučili postati gusari. Jer pravi prijatelji zajedno odlučuju o svemu.“

Svatko treba barem jednog takvog pravog prijatelja s kojim se kovati veličanstvene planove i upustiti se u odvažne pothvate. Prijatelja s kojim će čak i najobičniji svakodnevni trenutci biti posebni i dragocijeni.
Prijatelja koji će biti naša krila kada poželimo letjeti i ruka spasa kada počnemo padati.
Prijatelja koji će te s ljubavlju zadirkivati zbog tvojih slabijih strana jer se nećeš bojati pokazati mu ih.
Prijatelja kojega ljubomorno želiš čuvati samo za sebe, ali ga puštaš i dijeliš i s drugima.
Prijatelja s kojim ćeš dijeliti tajne i želje, strahove i suze.

Sve te neprocjenjive vrijednosti prijateljstva, ali i trud potreban da se to prijateljstvo stvori i održi prikazane su u ovim dvjema knjigama. I to na tako divan, jednostavan, djeci razumljiv, a nama odraslim fascinantan način.

Još jedna vrijedna pouka koju priče donose je i važnost prepoznavanja i uvažavanja međusobnih razlika koje su jako važne u suradničkim aktivnostima i igrama. Svaki lik, baš kao i svako dijete, ima svoje „jače strane“ koje, kada se prepoznaju i prihvate, koriste na dobrobit cijeloj skupini.

„Janko Mauzer je kormilar,
Pero Pjetlić vijori kao jedro,
a Valdemar je zakrpa –
sjedeći zatvara rupu u brodskome podu.“

Humor je važan dio koji se tako prirodno i nenametljivo prožima kroz svaku priču i ilustracije.
Maestralan prijevod definitivno ima veliku zaslugu jer trebalo je zadržati tu lakoću pripovijedanja, a ne izgubiti izvornu vrijednost teksta.
Iskreno me nasmijao dio kada, nakon plovidbe po jezercu, glad prijatelje otjera na kopno pa nakon neuspješnog pokušaja pecanja (želuci su im tako glasno zavijali da su sve ribice pobjegle) dođu do trešnje i pošteno se najedu, nakon čega Valdemar mora hitno otrčati u polje. A i druga dvojica moraju odjuriti istim poslom. Djeci nije bilo baš jasno koji je to posao niti što mi je tu toliko smiješno. Ali su shvatili što znači da Janko Mauzer ima osjetljiv nos zbog kojega, unatoč velikoj želji, nije mogao prespavati kod prijatelja Valdemara u svinjcu.
No ni radvojenost prijatelje nije spriječila da se u snu sretnu jer „pravi prijatelji sanjanju jedni druge.“

Da ne ispadne da veseli trojac samo džabalebari i ne radi ništa korisno autor se potrudio istaknuti da osim zabavnih trenutaka oni dijele i sve poslove koje treba obaviti na seoskom gospodarstvu.
Kada odluče zajedno dočekati ponoć budni i uživati u malim noćnim nestašlucima (naravno da su ovim pothvatom oduševili obadva moja vragolana) zajedničkim su snagama smislili kako pomoći Peri da ujutro ne prespava jutarnje kukurikanje i time ne navuče na sebe podsmijeh cijeloga kokošinjca.

Ne znam što je točno bilo presudno da se ludo zaljubimo u ove knjige; tri neodoljivo simpatična lika, njihove pustolovine koje bi svako dijete željelo doživjeti, jednostavnost i humor koji prožimaju svaku priču ili divne, vedre i humorom prožete ilustracije koje priči daju novu dimenziju i obogaćuju je na toliko načina.
Nježnim živopisnim akvarelom autor je dao dušu likovima. Njihova beskrajna energija i vedrina pršte sa svake stranice. Uzbuđenje i radost koje crpe iz svakodnevnih avantura tako su vješto prikazani da sve njihove emocije prelaze i obuzmi i čitatelja. Često baš ilustracije prikazuju detalje koji nisu spomenuti u tekstu, a važni su za potpuni doživljaj priče.

Pripovijedanje je jednostavno i tečno. Na stranici su tek jedna ili dvije kratke, slikovite i često duhovite rečenice koje vas tako uvuku u priču da jedva čekate okrenuti stranicu. Čak (ili osobito) kada priču čitate već po ne znam koji put.

Helme Heine je slavni njemački književnik i ilustrator čije su knjige prevedene na 35 jezika, a za njih je primio brojne nagrade u domovini i svijetu. Primio je veliku nagradu njemačke akademije za književnost za djecu i mlade – za životno djelo, nekoliko japanskih nagrada i još mnoge druge. The New York Times njegove je knjige truput uvrstio u „Najbolju dječju knjigu godine“.

Janko Mauzer, Pero Pjetlić i Punašni Valdemar osim u knjigama zaživjeli su i na televizijskom ekranu te na filmskom platnu, a ako vas put ponekad odvede u Hannover svakako posjetite zoološki vrt jer je u sklopu njega izgrađen i zaselak Kukumijau (izvorno Mullewapp). Mogu samo zamisliti koji bi doživljaj bio vidjeti te bijele kućice s crvenim krovovima, staju sa životinjama, ribnjak sa starim čamcem u kojemu sjede Janko, Pero i Valdemar te čuveni bicikl na kojemu se voze po jedan na svakoj pedali i jedan na upravljaču.

Prijevod: Dunja Flegar
Izdavač: Planet Zoe, 2013.
Preporučena dob: 4 +
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 96