Na prvi pogled pomalo kičasta, sa zvončićem na vrpci koja glumi straničnik i šljokičavim naslovom i detaljima, slikovnica mi nije previše obećavala. Tek nakon pažljivog čitanja sam uvidjela njezinu vrijednost i ljepotu, a i šljokice su mi prestale smetati kada sam vidjela da su dodane u umjerenoj dozi, baš u dovoljnoj količini i na pažljivo odabranim mjestima kako bi slikovnica odisala blagdanskim duhom, a ipak na zašla u područje kiča.

Ovo nije tek obična božićna slikovnica, već lijepo ispričana i raskošno ilustrirana topla priča o prihvaćanju vlastite različitosti, jačanju samopouzdanja i stvaranju pozitivne slike o sebi, o prepoznavanju vlastitih vrijednosti, snaga i ograničenja, te o ljepoti  i jedinstvenosti svakoga od nas.

"Na seoskom gospodarstvu daleko, daleko od grada živio je mali poni. Poni je bio vrlo tužan jer su drugi konji koji su živjeli s njim na seoskom gospodarstvu bili veliki i imali su svijetlosmeđu ili čak bijelu dlaku koja se na suncu svilenkasto sjajila. A poni je - osim snježno bijele mrlje na nosu - tamnosmeđ, ima divlju grivu i gustu, čupavu dlaku. Kad bi gradska djeca došla jahati na seosko gospodarstvo, veliki su konji hodali dvorištem laganim, gipkim korakom, dok je mali poni svojim kratkim nogama jedva kaskao za njima. A kad bi seljak pustio konje na pašu, ljudi su većinom gledali velike konje kako se igraju i divili se njihovoj snazi i izdržljivosti."

Mali poni, iako djeci već na prvi pogled prekrasan, o sebi je mislio potpuno suprotno. Osjećao se slabim, malenim i ružnim, prezirao je svoj nizak rast i čupavu tamnosmeđu dlaku.

Bio je stalno tužan i osoran, udaljio se od ostalih konja i ljudi, dane je provodio uglavnom stojeći postrance sam, sve je manje jeo, a čak je i seljakovu posebnu brižnost, često timarenje i odvojeno najljepše mjesto u štali krivo tumačio.

S dolaskom zime ostali konji su se stiskali od hladnoće, dok je poni i dalje bio ravnodušan i prema toplini koju mu je pružala njegova gusta dlaka, i prema okićenoj štali i posebno bogatom obroku koji im je seljak priredio za Božić.

No na sam Badnjak ga je iz uobičajenog samosažaljevanja prenulo zveckanje zvončića, a prizor koji je ugleda kroz prozor ga je zaprepastio.

Bio je to glavom i bradom Djed Božićnjak u letećim saonicama koje su se spustile baš ispred njihove staje.

Dok su ostali konji spavali, Djed Božićnjak je ušao u staju s posebnom misijom.
Jedan od vjernih sobova iz njegove zaprege je bio prehlađen i morao se malo odmoriti. Kako su saonice s darovima bile dupkom pune i preteške za preostale sobove, Djed Božićnjak je na seoskom gospodarstvu odlučio potražiti zamjenu. Vući saonice Djeda Božićnjaka velika je čast i poni je bio uvjeren da će ona pripasti jednom od velikih, snažnih konja, prekrasne svijetle i glatke dlake, no Djedica je tražio nešto sasvim drugačije.
Konji s finom, kratkom dlakom ne bi izdržali u ledenoj snježnoj vijavici, a i ne bi ih bilo lako uočiti i pratiti pa bi se vjerojatno izgubili negdje u bijelom nebeskom prostranstvu.

Pogađate tko je bio upravo savršen kandidat?
Svima je to jasno, osim poniju, koji se skrio i ni u snu nije pomišljao da bi on tako malen i neugledan bio dovoljno dobar za tako važan zadatak.
Srećom, našao se tu mali prijatelj mišić koji je na simpatičan način uspio privući pažnju na ponija. Takvi nam prijatelji dobro dođu u životu da bi nas ponekad podsjetili koliko vrijedimo i možemo.

Te je noći poni doživio avanturu života, pomažući vući saonice visoko iznad sela, planina i mora i zamišljajući svu dječicu koju će ujutro razveseliti darovi koje će naći ispod bora. Počeo je uviđati da će to dijelom biti i njegova zasluga, a samim time i prihvaćati sebe onakvog kakav je bio.

Do kraja putovanja shvatio je da ne moraju svi konji biti jednaki i blesavo je što je to uopće ikada želio. Svaki je lijep i poseban na svoj način.

Da bi iz iskompleksiranog, nezadovoljnog, tužnog i osamljenog bića postao svjestan svojih kvaliteta i jedinstvenosti trebalo je upravo ono što treba i svakom djetetu da bi izraslo u samopouzdanu osobu: ljubav obitelji i prijatelja, ohrabrenje, usmjeravanje prema zadatcima i aktivnostima primjerenim njihovoj dobi i sposobnostima, izbjegavanje usporedbi s braćom i sestrama ili vršnjacima, kvalitetno zajedničko vrijeme i igra, pomoć pri prevladavanju straha od neuspjeha, pohvala za uloženi trud i jačanje osjećaja pripadnosti .

Priča je vrlo topla, radnja teče logično i djeci razumljivo. Posebno su mi se svidjeli brojni opisi (krajolika, životinja, saonica, Djeda Božićnjaka) koji djeluju vrlo opuštajuće te dijalozi koji pridonose dinamičnosti.

Ilustracije prizivaju sjećanja na neka prošla vremena, odišu toplinom i svečanim, ali ne i kičastim božićnim ugođajem, onakvim kakvog se sjećam iz svog djetinjstva i o kojem rado pričam svojoj djeci. Mnoštvo je detalja koje ćete dugo proučavati i komentirati, a moju djecu je najviše zabavio mišić koji se vješto pokušao sakriti na svakoj stranici, pričajući tako jednu posebnu mini priču unutar priče.

Ilustracije: Ute Thönissen
Prijevod: Tamara Marčetić
Izdavač: Forum, 2006.
Preporučena dob: 4+
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 34