Imate li budućeg prvašića koji i nije najoduševljeniji pri pomisli na školske klupe u koje će uskoro prvi put sjesti, ovo je prava slikovnica za vas.
Polazak u prvi razred osnovne škole predstavlja veliki trenutak cijeloj obitelji. Naravno da su pred tom životnom prekretnicom najosjetljiviji upravo mališani koji će ulaskom u novi prostor, među nova lica i suočeni s novim obvezama i pravilima ponašanja zakoračiti njima nepoznatom i zastrašujućom stazom. Zbog separacijskog straha, straha od nepoznatoga, raznih priča starijih i druge djece o velikim obvezama i negativnim iskustvima koja ih čekaju u školi, preniskog samopouzdanja i razmišljanja kako će svi drugi biti pametniji od njih, neka djeca početak školske godine iščekuju sa strahom i neugodnim grčem u želucu.
Prvo što ćete uočiti u slikovnici je originalnost i maštovitost „ilustracija“. Naime, glavni likovi su ginjol pletene lutke fantastično i maštovito fotografirane u okolišu s grafičkim intervencijama. I upravo te simpatične lutke i njihovi brojni duhoviti komentari, koji su nas iskreno nasmijali, ovu priču podižu na sasvim novu razinu i izdvajaju je iz mase drugih slikovnica.
Od naizgled jednostavne priče i zgodne brojalice za najmlađe, raste do pomoćnog alata u prevladavanju straha i složenije metaforičke cjeline nad kojom se mogu zamisliti i stariji.
Ivica je dječak koji od straha i uzbuđenja zbog sutrašnjeg polaska u prvi razred nikako nije mogao zaspati. U pomoć je pozvao mamu, a ona mu je, nakon što ga je pokušala uvjeriti da nema razloga za strah i da je „od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba“ predložila dobro staro brojanje ovaca. No prije toga mama Ivicu (a i djecu) mudro potiče na opuštanje, sklapanjem očiju, pokušajem vizualizacije livade, opuštenim disanjem dok miriše pokošenu travu... Ivica je poslušao mamin savjet, zamislio je veeeeliku zelenu livadu i šumicu iz koje su jedna po jedna ovčice izlazile i radile ono što rade najbolje, preskakale ogradu. Preskakale su je čak i one lijene, kojima se baš i nije dalo skakati. Ali što se mora, mora se. Ivica je s lakoćom brojao: „ Jedna ovčica hop, dvije ovčice hop, tri ovčice hop...", i tako sve do devete. Upravo kada se ona spremala preskočiti ogradu Ivica je zaspao, a ona je jadna ostala visjeti na ogradi.
Pošto nitko ne voli izvisjeti, pa ni ovca, meketanjem je probudila Ivicu kako bi joj pomogao preskočiti ogradu, baš kao što je ona njemu pomogla pri uspavljivanju. Nakon zanimljivog i duhovitog dijaloga te nekoliko pokušaja brojanja deveta ovčica je bila slobodna i sretna, a naš Ivica je konačno (opet) zaspao. I tko zna do kada bi ujutro i on i mama spavali da ih tata nije probudio.
Moji dječaci su oduševljeni slikovnicom, iako ih do početka škole dijele još dvije godine. Čini mi se da su već i sami shvatili da je ovo priča ne samo o dječaku koji se boji ići u školu jer i znaju da su brojni razlozi kada zoveš mamu u (hitnu) pomoć, i njima san zbog raznih uzbuđenja nekada teško dolazi na oči, i njima se škola čini strašnom, ali su odlučili da žele ići u baš jednu ovakvu šarenu, i sami su savršeno svladali vještinu kolutanja očima dok im se ti trudiš nešto objasniti pa su im mnogi detalji bili jako zabavni i bliski.
Ova mucasta vunenena meketavica i ostatak „ovaca za sve velike probleme“ lako osvajaju simpatije i ne samo da smiruju nego izazivaju i iskrene nalete hihotanja. Jer kada ti ovca kaže da su bitne stvari: „jesti, spavati, biti dobar, naći curu do osmog razreda“ shvatiš da je to stvarno posebna ovca koja zna o čemu mekeće.
Znam da ćemo je još mnogo puta čitati, i iskreno se nadam da ću je imati pri ruci za dvije godine, nekako mislim da će mi trebati više nego dječacima.
Zato, koliko god i vama, dragi roditelji, bilo teško i stresno zbog polaska djeteta u školu, pokušajte im svojom smirenošću i strpljenjem olakšati i uljepšati, kako prve školske dane, tako i ostale prekretnice i izazove koji ih čekaju.
Budite uz njih na njihovom putu preko livade i pri tom prvom velikom skoku. Pomozite im da uhvate dobar zalet i preskoče prvu u nizu ograda koje ih u životu očekuju. Hrabrite ih i tješite kako bi znali da će, čak i kada zapnu, imati uz sebe nekoga tko će ih pogurati preko.
Lutke isplela: Adriana Meglaj
Fotografirala: Ana Šesto
Izdavač: Naklada Semafora, 2011.
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 28
