Postoje junaci uz koje smo odrastali i kojima smo se divili kao djeca, a postoje i neki novi koje smo upoznali kao roditelji i u njima našli jako dobrog partnera u izgradnji ili iskorjenjivanju određenih navika naših mališana.
U trenutcima pomanjkanja argumenata i strpljenja naši roditelji i roditelji naših roditelja nerijetko su znali u pomoć pozivati neke nimalo željene goste. Svi znamo za strah i trepet koji su nas prožimali na sam spomen baba roge, vještice ili Grica i Greca i kako su nas u njihovo ime u trenu znali potjerati na spavanac ili kupanac?
No s vremenom su ti superjunaci ili antijunaci, kako za koga, prestali biti tako mračni, zločesti i ljuti i kod djece počeli izazivati manje onog sirovog straha, a više interesa, čuđenja pa i simpatija. Postali su blaži, veseliji, šašaviji, maštovitiji. Manje su, ili uopće nisu, strašili, a više poučavali i vodili na primjeren, blag i djeci zanimljiv način.
Tako su se poslije nježne, ali stroge Mace Papučarice, koja je postala klasik, pojavili Čarapojedac sa svojim upečatljivim šeširom i neobičnim prehrambenim navikama, tvrdoglava gospođica Neću, simpatični Heliot-zmaj gnjezdaš te urnebesni, i sad već legendarni, Mrljek i Prljek. Svaki od tih likova ima neke svoje upečatljive osobine, djeci jako dopadljive, ali s točno potrebnom dozom „s njima-se-ne-treba-šaliti“ osobnosti.
E pa toj ligi junaka novoga doba, stvorenih kako bi pomogli kod djece razviti pozitivne navike i osobine, a roditeljima očuvati koliko-toliko zdrav razum pridružio se još jedan član. Silvija Šesto nas je na svoj upečatljivo duhovit, ali i topao način upoznala s Marinkom, okorjelim, 100%-tnim JAPAJAPCEM.
Sigurno lako pogađate koja je njegova "supermoć".
Već na početku djeci je pažnju privukla ilustracija dječaka koji ispisuje „JA“, „JA“, „JA“... i tako 60 puta. Pažljivo su to izbrojali i još pažljivije pročitali, pazeći da im slučajno ni jedno „JA“ ne promakne. 😀
Dječak iz priče se zove Marinko, ima sedam godina, ide u prvi razred, najbolji je učenik (iako učiteljica to neće priznati), najveći je i najviši i nikad ne kasni na nastavu. Na prvih nekoliko stranica Marinko nam se baš potrudio što bolje predstaviti:
„Ja sam Marinko.
Ja imam sedam godina i ja idem u prvi razred.
Ja sam najbolji u razredu, iako učiteljica to neće priznati i veli da je najbolji Josip, ali ja sam siguran da sam baš ja najbolji jer ja sam i najveći, ja sam i najviši i ja nikad ne kasnim na nastavu.
Ja volim školu i ja volim jesti. Ja obožavam punjene paprike.
Ja se volim igrati na računalu i ja imam najbolje računalo na svijetu.
Ja volim i nogomet i ja igram najbolje igrice na računalu.
Ja sam zgodan i ja sam zaljubljen, u Ivonu. Ivona nije zaljubljena u mene, ali ja sam siguran da će se zaljubiti jer sam ja i najzgodniji u razredu.
Ja volim izlete. Ja na izlet nosim najbolje sendviče i onda ih ja sve pojedem.
Jesam li vam već rekao da sam ja najveći i najviši u razredu??? No što se to događa?!“
Dok se Marinko nakon svakog izgovorenog „ja“ na očigled smanjivao, a da toga uopće nije ni bio svjestan, u očima mojih malih japajapaca sve su više rasli zanimanje i čuđenje. Naš se Marinko totalno, ali totalno smanjio. Nije bio veći od nekog mišića. I baš kada im se svo to japajapanje učinilo super zabavnim počeli su shvaćati da se situacija otela kontroli. Marinko se iz samouvjerenog i totalno cool dječaka pretvorio u majušnog, tužnog i uplašenog patuljka. Sav van sebe krenuo je iz škole kući, no onako zbunjen i uplakan izgubio se među ogromnim zgradama, ljudima i automobilima.
Očajan, sjeo je na odbačenu konzervu smeđeg graha koju je uskoro skupa s njim pokupio smetlarski kamion, odvezao negdje daleko i istresao na veliku hrpu smeća. Tu je Marinko zaspao, a iz sna ga je prenuo glas dječaka koji je bio majušan poput njega. Bio je to Janko, jedan od brojnih japajapaca koji su živjeli u Japajapačkoj šumi.
Iako im se na prvi pogled Japajapačka šuma učinila zastrašujućom, dečki su ubrzo uvidjeli da je to jedno jako zagonetno i ugodno mjesto. U njoj je živjelo mnoštvo japajapaca, Marinkovih vršnjaka, koji su, poput njega, mislili samo na sebe i prečesto izgovarali tu zabranjenu riječ. Tko je bio prvi među njima kao ni koliko je djece prošlo kroz šumu nije se točno znalo.
Djeca su ondje dane provodila u veselju i slozi. Zajedno su kuhali japajapačko varivo, pjevali japajapačke pjesme, u trenutcima tuge i nostalgije za domom se tješili te si međusobno pomagali u nastojanju da počnu gledati svijet dalje od svoga nosa i postanu bolje osobe.
Nekima je ondje bilo tako lijepo da su poželjeli ostati zauvijek. Ili im je to bila samo isprika jer nisu mogli ispuniti zadatak koji bi ih vratio kući.
Sljedećeg jutra Janko je Marinka odveo do japajapačke šefice, djevojčice Margarete, koja je u stilu duhova iz Dickensove Božićne priče, ali uz pomoć suvremene tehnologije, Marinka suočila sa svim njegovim (ne)djelima i donijela presudu. Da bi vratio svoju normalnu visinu i tako se vratio kući trebao je prvo dosegnuti neke moralne veličine. Preciznije, trebao je učiniti tri dobra djela po svom izboru.
Pošto je u „dosjeu“ imao podosta sebičnih postupaka za koje se trebao iskupiti nije morao dugo razmišljati.
U nadolazećem dijelu priče ton se mijenja. Marinkova dotadašnja neprivlačna, ali ipak i pomalo štosna osobina otkriva se u najgorem mogućem svjetlu i pokazuje svu okrutnost koju su djeca u stanju pokazati prema vršnjacima. Moram priznati da su mi se i srce i glasnice pomalo stisnuli dok sam čitala ovaj dio. A i moji dječaci su se nekako jače stisnuli uz mene, kao da su napokon doživjeli zašto poludim kada se počupaju oko onog jednog od stotinu legića i što mislim kada im kažem da trebaju biti sretni i zahvalni, ali nikako hvalisavi, zbog svega što imaju. I da se „imanje“ ne mjeri u igračkama, slatkišima i majicama na Mikića.
„Prva noć. Prvo dobro djelo. Nije trebao mnogo razmišljati. Sjetio se kako se pravio važan kad mu je Igor, s kojim je sjedio u razredu, rekao da ima lijepu pernicu, a on mu je bahato odgovorio: „Da, lijepu, ja imam najljepšu pernicu na cijelom svijetu i ti takvu nikad nećeš imati!“ znajući da su Igorovi roditelji siromašni. Ipak, Igorovi roditelji bili su bogati djecom jer je Igor, za razliku od Marinka, imao dva brata i tri sestre.
Zato je Marinko odlučio najprije otići kući, u svoju sobu, uzeti pernicu i odnijeti je Igoru, u njegovu sobu, ako Igor uopće ima svoju sobu.“
Tako je Marinko, uz podršku novih prijatelja japajapaca i uz slatku pomoć čarobnih fritula ( poput Alise u Zemlji čudesa) uspio napraviti sva tri dobra djela. Obuzet novim, do tada nepoznatim osjećajima, nije ni primijetio da je opet porastao pa se nemalo iznenadio jer više nije mogao pronaći Japajapačku šumu. Je li bio sretan što se napokon može vratiti kući? Ili tužan jer je izgubio prijatelje? Nismo sigurni. Ali sigurni smo da je shvatio da se prava veličina i prava vrijednost ne mjere ni centimetrima, ni peticama ni brojem dostignutih levela u računalnim igricama ili postignutih golova.
Ne mogu s potpunom sigurnošću reći da su moji klinci potpuno povjerovali u priču o japajapcima. Možda su samo pod trenutnim dojmom i vole se uživljavati, ali pažljivo slušaju i jedan drugome broje svako izgovoreno „ja“. I dobro paze da me o tome redovno izvještavaju pa tako ovih dana često čujem: „Maamaa, maaamaaaa, braco je opet rekao „onu“ riječ! Izmjeri ga da vidimo za koliko se smanjio.“
Na što drugi već ima spreman odgovor: „A kako to sada mogu popraviti? Da ti, braco, poklonim svoju igračku?“
Pa ih tako s užitkom slušam i sve si mislim kakva bi milina bila da nam Silvija Šesto napiše neku priču koja će barem malo, nakratko smanjiti i „mamakanje“.
Humor je definitivno najupečatljiviji dio ovoga djela, krenuvši od naslova koji sam po sebi zove na posezanje za slikovnicom. No poanta ove priče skrivena je u vješto utkanim, toplim i dirljivim epizodama koje, nakon što pridobiju pažnju djeteta, kroz njihove male glavice provuku mnoga pitanja:
„A koliko mi vrijedi biti frajer, najveći, najpametniji, najljepši ako sam pri tome (u)sam(ljen) i odbačen?
Smijemo li si uzeti za pravo zbog sebičnih želja i potreba činiti drugima nažao?“
Ovisno o djetetovoj dobi, priča otvara mnoge teme koje djeci treba osvijestiti i istaknuti njihovu važnost.
Tolerancija, pomaganje, suradnja, empatija i mogućnost ispravljanja pogrešaka iz prošlosti samo su neke od njih.
Iako je priča predviđena za mlađe osnovnoškolce moji dečki ne samo da su je bez problema pratili, već su su prilično dobro od prve „pohvatali“ i glavnu poruku i mnoštvo detalja, kako u priči, tako i u ilustacijama.
Svi znamo tko su Silvija Šesto i Tomislav Zlatić. Znamo da su umjetnici nesvakidašnjeg talenta, britkog i inteligentnog smisla za humor, odvažnošću i pomalo pomaknutim unose svježinu, a upečatljivim detaljima daju prepoznatljivost svojim djelima. Stoga me nimalo ne iznenađuje što nas je „Japajapac“ toliko oduševio.
I iako sam prilično subjektivna kada je riječ o naslovima Silvije Šesto jer mi je još iz „doba prije djece“ omiljena hrvatska autorica, objektivno, ovo mi je (a po reakcijama bih rekla i djeci) jedna od četiri najdraže ovogodišnje slikovce (i ideja i priča, ilustracije, grafičko oblikovanje, kvaliteta tiska i najvažnije - dojam koji je ostavlja na klince).
Tomislav Zlatić, poznati i nagrađivani ilustator, opet oduševljava: i bogatim koloritom i duhovitim dosjetkama i vizualnim identitetom likova i dodavanjem detalja koji su baš kako treba začinili priču i približili je malim, ali i velikim čitateljima.
Stvorio je zaista fascinantnu scenografiju koja vas uvlači u samo središte priče pa se na trenutke možete zamisliti u ulozi jednoga od živopisnih likova. Ne znam tko je od nas troje više buljio u svaku stranicu i tko se više smijao zbog variva koje su japajapci kuhali. A prizor s petardama u kasici prasici, iako objašnjava Marinkov jako ružan prijašnji postupak, tjera vam suze na oči od smijeha.
Izrazi lica su fantastični, na poseban način, uz radnju koja je sama posebi izrazito dramatična, pozivaju na dinamično, uživljeno čitanje.
Uz priznanja i nagrade koja je do sada osvojio, Tomislav Zlatić hrvatski je kandidat za Časnu listu IBBY-ja 2020. za ilustracije u slikovnici “Moj tata se smanjuje” za koju je tekst napisala Ema Pongrašić. Od srca čestitamo iskreno se nadamo da će ovaj nevjerojatni talent još jednom biti prepoznat i nagrađen.
Ilustracije: Tomislav Zlatić
Izdavač: Evenio
Preporučena dob: 6-10 godina
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 36
