U mnoštvu slikovnica koje smo čitali ovog ljeta našlo se nekoliko njih koje, da ih nismo dobili na poklon, možda nikada ne bismo nabavili.
Razlog tome je što ih ne viđam po knjižarama, ne iskoče mi prve u tražilici kada pretražujem naslove kvalitetnih naslova za djecu, ne samo da ih ne hvale na sva zvona, nego se rijetko gdje i spominju. Možda sam tražila na krivim mjestima, možda su autori i izdavači preskromni, možda nisu za široke mase, ne znam koji je razlog.
Ali nakon što sam ih prvo sama, a zatim i s djecom pročitala, bilo mi je iskreno žao što takva djela ostaju ispod radara. Riječ je o redom kvalitetnim, maštovitim i zanimljivim slikovnicama koje su me potaknule da s djecom iskušam neku višu, izazovniju čitateljsku razinu.
Jedna od tih slikovnica je i ova bajkovita priča, proizašla iz uvijek maštovitog i zaigranog uma naše poznate i, teško mi je i pobrojiti koliko puta, nagrađivane spisateljite Silvije Šesto, a vizualno neobično i začudno prikazana ilustracijama mlade Karle Majdak.
O kvaliteti slikovnice govori i činjenica da se našla na popisu slikovnica koje su 2017. godine prema izboru stručnog žirija ušle u uži izbor za nagradu OVCA U KUTIJI za najbolju hrvatsku slikovnicu.
Prije nego sam je pročitala njima, ovu slikovnicu sam nekoliko puta pročitala sama i svaki put me razveselio neki novi detalj koji mi je pri prošlom čitanju promaknuo. Mališane nisam nagovarala na zajedničko čitanje. Prvi razlog je što to ni inače ne radim. Kada nam stigne nova slikovnica, ili nekoliko njih, ne forsiram ih da je odmah pročitamo. Pokažem im naslovnicu i pročitamo naslov, što je ponekad dovoljno da ih odmah zainteresira, a ponekad prođe i po nekoliko tjedana prije nego odluče zaviriti unutra. A uvijek odluče. Drugi razlog je što mi se činilo da je priča mooožda malo preteška za njih. I opet se pokazalo da djecu nikad, ali nikad ne smijemo podcjenjivati.
I tako sam čekala dok mi jednog dana moje dijete nije došlo sa slikovnicom i velikim upitnikom iznad glave:“Mama, a kakve su to motorne tratinčice?“ 🤔
Tu uvijek dobro prolazi protupitanje: „ A što ti misliš o čemu se radi?“ 😉
Naravno, on je imao svoju ideju o četi robotskih tratinčica s ugrađenim motorima i ne znam kojim sve ne futurističkim dodatcima. 😂
A onda pročitamo početak i shvati da tu nema nikakvih svjetlosnih mačeva ni robo-cvjetića koji se svojim ispaljivačima super-latica bore protiv mutiranih kukaca već tek dvije (ne)obične tratinčinčice koje razgovaraju o jednakom moćnom i čarobnom sredstvu – knjizi.
- Znaš, sestro, dopala mi je u ruke neki dan knjiga, ne pitaj kako, u kojoj su opisane sve same strahote – rekla je tužnim glasom tratinčica Bijela tratinčici Žutoj. - Da? Kakve strahote? – začudila se tratinčica Žuta
raširivši latice.
Već tu sam imala svu njegovu pažnju jer ovakav početak obećava pustolovinu.
I dok su tratinčice na livadi razgovarale o strahovitom sadržaju te knjige, raspravljale o tome tko su to „oni“, a tko „mi“, o opasnostima dosade i limenih grdosija, o dilemi treba li od knjiga bježati ili su nam one najbolji prijatelji, moj mališan je napeto pratio i upijao svaku riječ. I tek je tada, dok sam čitala naglas, i meni postalo jasno koliko se dinamika i dramatičnost radnje mijenjaju u odnosu na ona prva čitanja u sebi, za sebe.
Ubrzo se u priči, uz prodoran zvuk i veliki oblak prašine, pojavljuje i ono „motorno“ što od početka iščekujemo.
Bio je to motocikl koji je izletio s autoceste i završio na livadi. I vozač i stanovnici livade su se iz ovog nesretnog događaja izvukli tek uz lakše ozljede, a motocikl, koji je ostao na livadi, s vremenom je postao važan dio šarolike biljne i životinjske životne zajednice.
Na kraju priče dječaci su odahnuli, ali i ostali s mnogo nedoumica i pitanja jer tekst stvarno obiluje mudrim rečenicama koje će i odrasle navesti na promišljanje.
Ekološka tema, o kojoj je danas više nego ikada nužno s djecom razgovarati, samo je kostur ove priče na kojeg su vješto vezane i mnoge druge važne teme.
Nisam sigurna koja je preporučena dob, ali čini mi se dovoljno jednostavno pisana da bi je bez problema razumjela djeca starije vrtićke dobi, a opet i dovoljno slojevita i jezično prilagođena kako bi bila bliska i zanimljiva i djeci školske dobi.
Mogu reći što je mojim mališanima najviše ostalo u sjećanju. Pošto su rođeni samo s minutom razlike, dobro su zapamtili rečenicu:
"To što je netko mlađi, pa makar i pet minuta, ne znači da nije i hrabriji.“
Detaljno su pretražili cijelo dvoriste tražeći tratinčice, a morali smo pročešljati i okolne livade kako bi pronašli „strica čička Mička“ koji ima ulogu mudrog starijeg savjetnika i tješitelja u priči.
Slikovite ilustracije mlade ilustratorice Karle Majdak su potpuno drugačije od ilustracija koje inače imamo priliku vidjeti u slikovnicama, što je dječake potaknulo na dugo i detaljno proučavanje, mnogo zapitkivanja pa čak i pokušaj samostalnog ilustriranja i kombiniranja likovnih tehnika po uzoru na njezine ilustracije. Iako na prvu podsjećaju na rad nekog maštovitog djeteta, što slikovnici daje posebnu svježinu i prepoznatljivost, detalji i boje su pažljivo birani s ciljem što dubljeg zaranjanja u priču.
Ružičasta i ljubičasta boja, koje prevladavaju u slikovnici, korištene su u svrhu simboliziranja pomirenja između čovjeka i prirode, što je ujedno i glavna ideja priče.
Koliko se mudrosti skriva u prirodi i koliko je ona zapravo naprednija od nas, tehnološki potkovanih ljudi, govori i rečenica kojom priča završava:
- Uh, sestrice, znala sam da nećeš stati na prvoj. Knjige su zarazne, pročitaš jednu i ne možeš se zaustavit! – sve u šali, ali s velikim zrncem istine, uz osmijeh, rekla je Žuta.
Ilustracije: Karla Majdak
Izdavač: Naklada Semafora, 2017.
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 50
