Po dosadašnjim objavama nije teško zaključiti da mi djeca jako vole slikovnice Julie Donaldson, osobito one koje je ilustrirao Axel Scheffler. Dok su njima najdraži domišljati mišić iz Grubzona i nesebični div Jura, meni je zbog dirljive priče posebno drag Prutimir.
Mislila sam da nitko i ništa neće moći nadmašiti ljubav prema Grubzonu i „hlačama u padu“, sve po prošloga mjeseca, kada je muž s putovanja donio novu priču s poznatim imenom na naslovnici. Kada uz njega i prepoznatljivi „The Gruffalo“ kružić na naslovnici imate i psa, i to detektivskog, ne trebate ih dugo, ili uopće, nagovarati na čitanje. Čitati nova djela omiljenog pisca uvijek je u neku ruku obavijeno strepnjom, jer puno očekujemo i to ponekad može izazvati i razočaranje. No ova slikovnica je čak i premašila moja očekivanja, a djeca su stvarno oduševljena i pričom i ilustracijama. Toliko da smo je prvih dana čitali po nekoliko puta dnevno, a ni nove slikovnice je nisu uspjele izgurati s dnevnog reda.
Nell je pas, točnije kujica, što me posebno oduševilo, nadaleko poznata po svom veoma istančanom njuhu zbog kojega je i zaslužila titulu detektivke. Vješto je rješavala svaki slučaj, a kako je živjela s šestogodišnjim dječakom Peterom, kojemu urednost nije bila jača strana, bila je poprilično zaposlena. Tako je često pronalazila izgubljene igračke u svojoj zdjeli za hranu, knjige u krevetu, čarape iza fotelje, cipele u šupi pa i loptice – skočice u zahodskoj školjci. I tako od utorka do nedjelje. Ponedjeljak je za nju bio poseban dan jer je s Peterom odlazila u školu gdje je obožavala slušati kako joj djeca čitaju priče. I šnjofkati. Između svih mirisa tipičnih za jednu učionicu, ugodnih i manje ugodnih, izdvajao se jedan u kojemu je osobito uživala. Bio je to miris knjiga. I tu me priča potpuno osvaja. I tu dečki prvi put u životu šnjofkaju knjigu jer ih jako zanima kakav je to miris koji toliko oduševljava. I ne znam jesu li glumili kako ne bi razočarali Nell ili mene, ali reagirali su poput najvećih knjigoljubaca kada upijaju miris nove knjige. U svakom slučaju, bila sam beskrajno ponosna na taj naš zajednički trenutak. No da se vratim priči, koja upravo sada dobiva svoj pravi zaplet. Nell je tako svakoga ponedjeljka dolazila slušati priče i šnjofkati knjige o dinosaurima, knjige o planetima, knjige o prinčevima koji su se pretvarali u žabe, knjige o zmajevima i knjige o psima. Sve dok jednoga ponedjeljka ispred škole nije namirisala nešto čudno. Točnije, nestalo je uobičajenog mirisa. A ušavši u učionicu otkrili su da je nestalo i svih knjiga.
Nell na polici pronalazi kapu koju je lopov zaboravio i prateći njegov miris, s cijelim razredom iza sebe, pojuri u potragu. Naravno, zaustavlja se samo ispred sefamora, jer prometna pravila treba poštivati čak i u najvećoj žurbi. Jure pokraj farme, zoo vrta, fast fooda, kroz polje, preko golf terena i kroz šumu sve do trošne drvene ograde. Prizor koji im se otkrio zaprepastio je i njih i nas. Pokraj vreće pune knjiga ugledali su stričeka koji zapravo i nije zločesti lopov nego veliki ljubitelj knjiga koji ih je samo želio posuditi i vratiti nakon što ih pročita. Ted, tako se striček zove, je tužan jer shvaća da je pogrešno krasti i ispričava se djeci. Našoj detektivki se tada pali lampica i sjeti se savšenog mjesta za sve one koji vole čitati, a nemaju novca za kupovinu knjiga. Istim putem, ali sada i s Tedom, vraćaju se u grad i otkrivaju mu raj za sve knjigoljupce. Naravno da znate o kojem mjestu je riječ. S novom članskom iskaznicom Ted je mogao do mile volje uživati u čitanju kada god je poželio i to potpuno besplatno. A Nell je nastavila svakoga ponedjeljka slušati i mirisati knjigu za knjigom. Kako one stare, tako i neke nove, koje će olovkama i pastelama napisati i narisati male ručice.
Priča koja slavi knjige, ljubav prema čitanju i knjižnicama uvijek mi je drag izbor, osobito kada je napisana ovako ritmično i jednostavno. Pravi je užitak čitati je naglas. I u njoj se javljaju ponavljanja koja djeca osobito vole. Dečkima je bilo jako zabavno ponavljati „šnjof, šnjof, šnjof“( u mojemu slobodnom prijevodu).
Ilustracije Sare Ogilvie su zaiste divne, pune detalja koji osim što prate i nadopunjuju osnovnu radnju otkrivaju i mnogo zbivanja u pozadine priče, a koja djeca lako uoče i o njima propituju. Vrlo su vedre, jako lijepo prikazuju dječju uživljenost u čitanje, njihovu tugu kada knjige nestanu i predanost misiji pronalaska i povratka njihovog razrednog blaga. A u najnapetijim dijelovima daju priči posebnu dinamiku i dramatičnost. Bilo nam je zanimljivo pratiti put kojim je Nell vodila djecu do „lopova“, proučavati unutrašnjost učionice i diviti se prekrasnoj velikoj knjižnici. A prizor Teda kako zavaljen sjedi u tačkama i u društvu mačke uživa u svojim knjigama mora vam izvući osmijeh na lice.
Prizor sa zadnje stranice, na kojoj Nell iznenađeno promatra priču o sebi, koju je, očito napisao sam Peter, potaknula je razgovor o tome kako uopće nastaje jedna knjiga, što mi je bilo posebno drago. Taj dan su dečki odlučili da i sami jednog dana žele napisati knjigu...U pauzi od gašenja požara, lova na kriminalce, građenja zgrada, putovanja u svemir, liječenja plišanaca, sadnje stabala, kuhanja izmišljenih specijaliteta i svega onoga što jedan četverogodišnjak može zamisliti.
Vidjela sam da i knjižara Znanje ima ovu slikovnicu u ponudi u svojem webshopu, košta 69 kn, pa ako vam se sviđa možete je naručiti. Od nas ima veliku, ogromnu preporuku.
Ilustracije: Sara Ogilvie
Izdavač: Pan Macmillan, 2016.
Preporučena dob: 4+
Uvez: meki
Broj stranica: 32
