Jednog kasnojesenskog dana, dok je trčkarao šumom, simpatični zeko odjeven u topli džemperčić i plave hlačice, naiđe na stablo divlje jabuke s kojeg je visio posljednji plod. Poželio se osladiti primamljivom jabučicom, ali mu je bila previsoko.

Kako ju nije mogao sam dohvatiti, ljubazno je zamolio vranu da mu je ubere. Ona to i učini, ali i samu je privuče slatki plod pa je poželi zadržati za sebe.

No, jabuka joj ispadne iz kljuna i padne ravno na ježa koji je drijemao ispod stabla. I jež poželi jabuku te nastade prava prepirka koja je kulminirala do fizičkog obračuna. Iako mi se ne sviđa bilo kakav oblik nasilja u slikovnica, ovdje je to prikazano prilično simpatično i duhovito.

Tko zna kako bi to završilo da upravo tada nije naišao dobrodušni medo, na glasu kao najmudrija životinja u šumi.

Medo dobro promisli, ispita situaciju i donese najpravedniju odluku: pošto su svi na naki način pomogli, jabuku trebaju podijeliti na jednake dijelove.

U trenutku kada smo okrenuli stranicu na kojoj se pojavljuje medo moje dijete počinje vikati: „Evo mede, on će pojesti jabuku. Njega moraju slušati jer je najveći.“ I tek na kraju, kroz razgovor shvatim da se sjetio priče Grigora Viteza o ogledalcu koje je u travi pronašao zec, uvjeren da se radi o njegovoj slici. Pogledavši se u ogledalo, isto su pomislili i vjeverica, šojka kreštalica i medo, koji je, iskoristivši svoju veličinu da zaplaši druge životinje, na kraju ogledalce i odnio kući, uvjeren da se radi o njegovom portretu.
Ipak, ovaj je medo riješio problem zahvaljujući svojoj mudrosti i osjećaju za pravednost, a ne veličini, a i ove tri svađalice su, vođene njegovim primjerom, naučile ponešto o tim dobrodošlim vrlinama.

Kada su se pomirili s činjenicom da priča nije završila kako su oni očekivali, djeca su se okrenula drugim detaljima, poput izraza lica i pokreta likova. Stalno su komentirali: “Vidi, ovdje je zec ljut. Vidi, tu je začuđen. Vidi, sada sprema nešto podlo...“, i tako za svaki lik. A životinjice, ovako jesenki odjevene, su baš simpatične, osim možda u onom dijelu kada vrana ježa kljucka u nos, a zeko vranu šutne nogom u stražnjicu.No upravo ti detalji su djeci bili urnebesno smiješni.

Ipak, shvatili su ideju o važnosti međusobnog pomaganja i dijeljenja. Istina da ih treba svakodnevno iznova podsjećati na to, ali upornošću do rezultata.

Autor ove kratke, duhovite priče je ruski pisac, ilustator i redatelj animiranih filmova koji je i inače poznat po jezgrovitom načinu pisanja. Često je svoja djela sam ilustirao pa je sve detalje kojima ne bi želio opteretiti tekst nadoknadio ilustracijama. U ovoj slikovnici nisu njegove originalne ilustracije, no meni su se ove čak i više svidjele jer su vrlo detaljne, duhovite i lijepo prate priču, što je djeci vrlo važno. Prigušeni tonovi daju slikovnici pravi jesenski ugođaj. Teksta je malo, no zbog dinamične radnje i duhovitih dijaloga, djeluje mi baš zgodno za dramatizaciju. Već zamišljam igrokaz koji bi se mogao napraviti po njegovom predlošku.

Tekst: Vladimir Grigorijevič Suteev
Ilustrirala: Silvana Skopjanac Brkan
Prijevod: Snježana Nenadić
Nakladnik: Naklada Potjeh, 2015.
Preporučena dob: 3+
Uvez: meki
Broj stranica: 16